Realno, zabole me za Metallicu već polovinu života ali iz poštovanja prema organizatoru od koga sam dobio "vip ulaznicu" otišao sam na koncert. Kako nisam imao nimalo volje da presedim i vreme dok predgrupe tamburaju, došao sam kod ulaza u 20:57h. Sreo sam neku svoju staru ekipu kako čeka u redu gde ulaze oni sa jeftinijim ulaznicama i tu se zadržao par minuta i odlučio u fazonu jeb'o vip, ućiću ovde sa njima ako me puste ovi flurocentni. Vidim neko koškanje i iz čiste radoznalosti se približim par metara da bih čuo o čemu se radi. Neki fini matorac bukvalno moli ove iz obezbeđenja da ga puste unutra jer nema kintu za kartu, a kupio je dve i unutra su mu već sinovi od 14 i 17 godina. Gledam ja, stalo čoveku da bude unutra neuporedivo više nego meni, ne košta me ništa jedno dobro delo, poklonim ja čoveku ulaznicu. Ne može čovek da prestane da mi se zahvaljuje, a ja ga uporno ubeđujem da bukvalno nema razloga zbog kog bi to radio. Cimnem rođenog buraza koji živi u blizini na telefon da odemo negde na klopu pa da posle toga pričekamo ekipu koja je na koncertu da bi se i on video sa njima. Vratim se ja na ušće negde oko 22:40h iliti 45 minuta pred kraj koncerta i doživim poražavajući prizor. Par hiljada ljudi, onih pravih fanova, stoji ili sedi na ulici, trotoaru, travnjaku i sluša svirku. Među njima i neki sa kojima sam delio bus pre 10 ili 15 godina kada smo obilazili Budimpeštu i Sofiju po nekoliko puta godišnje gledajući svirke. I sada razmišljam o osećaju koji imaš kad si prinuđen na nešto takvo i bukvalno mi stoji neka knedla u grlu koja mi jebava disanje pri pomisli kako bih reagovao da sam na njihovom mestu.
Iz ovog razloga imam želju da napišem ovo na par adresa koje posećujem po ceni da budem isključen iz dalje konverzacije, nevažno.
BEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEP